fallback

Kako prihvatiti novu ljestvicu vrijednosti?

Ante Gavranović

Typography

U vršnoj točki ovogodišnje turističke sezone pojavila su se u medijima vrlo ozbiljna razmišljanja o ukupnoj infrastrukturi koju imamo na raspolaganju i, isto tako, ukupnim odnosima prema turizmu.

Zašto i od kuda takva razmišljanja? Odnos turizma i pojedinih turističkih odredišta danas sve ozbiljnije opterećuje pitanje prihvatljivog priljeva turista, odnosno kada se određeni broj posjetitelja može smatrati neprimjerenim za život lokalnog stanovništva. To se naročito odnosi na turističku sezonu, kada broj posjetitelja često zna višestruko premašiti broj stalnih stanovnika.

Upravo ta razmišljanja navode na raspravu o ulozi turizma u resocijalizaciji i u desocijalizaciji suvremenog čovjeka i dio su vrlo široke teme o povoljnim i nepovoljnim funkcijama turizma na općem i društvenom planu.

Naime, iako je turizam po svom postanku, po svojim bitnim obilježjima i po svojim vidljivim i nevidljivim utjecajima presudno svojevrsni društveni odnosno sociološki fenomen, ekonomskim se funkcijama turizma uvijek pridavala i još uvijek pridaje daleko veća važnost. Čak i kad se razmatraju društvene funkcije turizma, recimo kada je riječ o njegovoj zdravstvenoj ili rekreativnoj funkciji, opet dominantnu poziciju zauzimaju ekonomski aspekti.

Prof. dr. Drago Alfier, jedan od najvećih znalaca hrvatskog turizma, svojedobno je rekao:
“Zbog takvog prakticističkog gledanja na turizam niti u teoriji niti u praksi se ne posvećuje odgovarajuća pozornost čovjeku, premda ljudi sa svojim potrebama, tegobama, aspiracijama, motivima i pravima tvore turizam i daju suvremenim turističkim migracijama obilježja specifičnog društvenog fenomena”.

Zapravo, proturječna se priroda turizma najočitije manifestira u tome što svaku njegovo pozitivnu funkciju na društvenom i gospodarskom planu prati i po jedna negativna funkcija. Pritom je jedna od najvećih proturječnosti što turizam istodobno može igrati ulogu resocijalizacije i desocijalizacije suvremenog čovjeka.

Dr. Slavko Kulić, koji se bavi promišljanjem o svijesti modernog čovjeka, tvrdi da “destruktivna sociokulturna komunikacija uništava uravnoteženu prirodnu genetsku ravnotežu. Na tragu toga, svijetom upravljaju informacijski, financijski i genetički inženjering: sva tri kao oblici nasilja nad čovjekom”.

Na području turizma nepovoljno djelovanje tih inženjeringa može se nazrijeti u nekoliko segmenata. Valja, prije svega, otkriti temeljnu motivaciju masovnih turističkih migracija. Turizam je, na to ukazuju svi ozbiljni njegovi analitičari, po uzrocima i po mjestu svoga postanka, ali i po svojoj suštini, izrazito urbani fenomen.

On se, ustvari, i manifestira kao prostorna disperzija stanovnika gradova u druge, posebno prirodne sredine. Sa sigurnošću se može tvrditi da u toj disperziji dominiraju one potrebe koje su antropološki ukorijenjene u ljudskoj vrsti i u svakom ljudskom biću kao pojedincu. Među njima se posebno ističu tri potrebe: potreba za prirodom, potreba za igrom u širem smislu i potreba komuniciranja s drugim ljudima.

Pritom važnu ulogu ima pojava sve veće urbanizacije turizma. Naime, danas se glavnina cjelokupnoga golemog turističkog prometa ostvaruje, zapravo, u velikim turističkim središtima ili odredištima i na kompaktnim prenapučenim turističkim područjima. Zato se odvija paralelni proces: s jedne strane proces urbanizacije turizma i, istodobno, proces urbanizacije turističke dokolice.

Tu se pojavljuje dosta izražena želja da se na odmoru nađe novi oblik urbanoga života ili u najmanju ruku iste mogućnosti života i razonode što ih ima u domicilu. U tom smislu ima pravo H.M. Enzenberger kad kaže da je “suvremeni turizam u svemu vjeran refleks onoga društva kojega se turist tobože želi osloboditi”. Pokazalo se, međutim, da je turistička urbanizacija pojedinih mjesta i područja po svojim prostornim, ekološkim, estetskim, sociološkim i etičkim implikacijama često osjetno lošija od urbanizacije u obliku industrijskih i gradskih aglomeracija.

Sve se te negativne pojavnosti izravno ili neizravno odražavaju na domicilno stanovništvo turističkih mjesta i područja, posebno na onaj dio njihova stanovništva koji radi u osnovnim, dopunskim i pratećim djelatnostima suvremene turističke industrije.

Između te dvije – po socijalno-gospodarskoj strukturi, gledanjima na život i načinu života, zatim navikama i običajima, interesima i preokupacijama, potrebama i željama, ali i po drugim značajkama – potpuno različite vrste stanovništva nužno dolazi do vrlo brojnih, mnogostrukih i složenih socioloških situacija i odnosa koji se kreću od toplih ljudskih susreta s naznakama stvarne dobrodošlice i međusobnog poštovanja do oštrih društvenih napetosti i čak socijalnih konflikata s naznakama neprijateljstva. Prisjetimo se samo prosvjeda mještana Mallorce kao svojevrsne pobune domorodaca protiv naglašene ‘germanizacije’ otoka.

Zapravo, u pretežnom broju slučajeva iz bogate turističke prakse uvijek se iznova potvrđuje u punoj mjeri misao J.J. Rousseaua koji kaže da “narodi donose jedni drugima mane, a ne vrline”.

Svi koji žive kao turisti ili žive od turizma morali bi prihvaćati novu ljestvicu vrijednosti. Trebalo bi razvijati i unapređivati oblike turizma koji donose najviše koristi svim sudionicima a da to ne bude povezano s nepodnošljivo nepovoljnim posljedicama, napose ekološkim i društvenim. Drugim riječima, to znači vratiti turizmu njegove humanističke vrijednosti, pri čemu čovjek-pojedinac mora biti u središtu. Turizam zapravo ima pravu budućnost samo ako cilj njegova razvoja bude zasnovan na pojmovima koji u sebi uključuju - više čovječnosti.

Zapaženo je, to se odnosi na cjelokupnu svjetsku turističku ponudu, da se bez razmišljanja i kritičke analize jednostavno zaboravlja ili svjesno zapostavlja domaća kultura, običaji, baština u korist kulture Coca-Cole, da stvari pojednostavnimo.

Najnovija kretanja u svjetskom turizmu idu, vrlo jasno, prema bijegu od masovnog turizma, od grupnog prema pojedinačnom. U okviru toga ima puno razloga da se čak imperativno zahtijeva priznavanje domaće kulture u i njezino dosljedno i svestrano uključivanje u turističke ponude. To se podjednako odnosi na ukazivanje na povijesnu, prirodnu i kulturnu baštinu, kao i na upoznavanje s posebnostima kraja u pogledu graditeljstva, obrtništva, domaćeg umjetničkog stvaralaštva ili pak ponude domaćih jela i specijaliteta koji bi trebali biti posebno naznačeni na vrhu jelovnika svakog ugostiteljskog objekta.

Ponudu tzv. međunarodnih kuhinja treba smanjiti. Isto tako treba prednost davati domaćim pićima. To nije samo gospodarski imperativ već jednostavno pokušaj da se turistima, bez obzira od kuda dolazili, prošire horizonti i saznanja na svim područjima života. To je, uostalom, ono što obogaćuje sadržaj turističkoga boravka.

Konačno, marketinška nas teorija uči da su na tržištu posebno uspješni oni proizvodi koji se svojim izgledom ne mogu zamijeniti drugim, koji posjeduju unique selling proposition, dakle čine jedinstvenu prodajnu ponudu. Zašto taj recept ne bi imao svoju potku i u turističkoj ponudi?

Poslužimo se još jednom izjavom Federica Mayora, bivšega generalnog direktora UNESCO-a: “Kulturološki aspekt turističke industrije je ogroman: on približava nepoznato brojnim stanovnicima svijeta i svih zemalja; on slavi raznolikost; on pomaže da se nakon konflikata stvari vrate u normalnu kolotečinu. Ukratko. turizam je – tvornica mira”.

Pitanje je samo koliko suvremeni turizam, okrenut prije svega komercijalizaciji, senzacionalizmu i stvaranju pogrešnih mjerila društvene vrijednosti, prihvaća ili ne prihvaća takvu svoju ulogu.