fallback

Koji su nam pravi prioriteti?

Ante Gavranović

Typography

Veliki dio nacije bavi se posljednjih dana korupcijskim aferama bez granica, nazivima i znakovljem prošlosti, braniteljima i njihovim (povećanim) pravima. Iako jako važna, treba glasno reći da to svakako nisu glavna pitanja koja bi trebala zaokupljati javnost u Hrvatskoj.

Pitanje svih pitanja u ovom trenutku (i još zadugo) svakako je gospodarsko stanje i pronalaženje načina da se osigura snažan, dugoročan i ekonomski, ekološki i socijalno održiv rast i razvoj.

Sadašnju, ali i svaku drugu Vladu, građani će zacijelo ocjenjivati ovisno o uspjesima u protiv organiziranog kriminala, ali ipak dominantnu poziciju u svemu tome dobiva borba za stvaranje novih radnih mjesta, protiv nezaposlenosti i oživljavanje poslovnih aktivnosti s posebnim naglaskom na izvoz, jer je upravo to za mnoge u ovoj zemlji puno važnija. Samo na taj način možemo zaustaviti odljev naših mozgova, zaustaviti ukupan egzodus, podići ukupan standard i pomaknuti granice siromaštva.

Zašto? Nezaposlenost – iako brojčano manja - zakucala je na vrata gotovo svake hrvatske obitelji, standard stalno opada, sve je veći broj stanovnika koji se smatraju socijalno i materijalno ugroženim. Naravno da treba pljeskati kada se organiziranim akcijama sprječava organizirani kriminal i pune se zatvori. Ali, u zapadnim zemljama političari se mjere prvenstveno po tome koliko su radnih mjesta otvorili ili sačuvali, u kojoj su mjeri pridonijeli rastu BDP-a, ukupnom razvoju zemlje, pospješili poslovne tokove i unijeli inovacija u poslovanju. To kod nas očito još nije prihvaćena praksa i standardno ponašanje.

Praksa, međutim, neumitno i stalno iznova ukazuje da bez pratećih reformi, bez kompletnih mjera kojima treba utjecati na popravljanje ukupnog stanja i uvjeta u kojima posluju gospodarstvenici, nema konkretnih dugoročnih rješenja. Najnovija poruka Sanje Madžarević-Šujster, glavne ekonomistice Svjetske banke za Hrvatsku, Crnu Goru i Sloveniju, kako Hrvatska više nema vremena i kako bi svako daljnje odlaganje reformi povećavalo oportunitetni trošak, a svaka dodatna godina odgađanja donijela daljnji pad na ljestvici konkurentnosti upravo upućuje na neophodnost djelovanja u tom pravcu. Odlaganje reformi znači zaostajanje.

Što je potrebno da bi reforme dale neke rezultate?

Potrebno je poduzeti strukturne reforme u hrvatskome društvu od kojih najveći dio mora inicirati, osmisliti, provoditi i nadzirati upravo hrvatska Vlada. Moramo uspostaviti sustav kojim će se osigurati da se preraspodjela sredstava koja se zarađuju, koja se nalaze u državnom proračunu, pretvore u proizvodnju, da ne prelijevamo iz šupljeg u prazno nego da konačno počnemo poticati i brinuti o stvarnoj proizvodnji. Moraju se osigurati reforme koje će pretežito uvozno gospodarstvo pretvoriti u pretežito izvozno gospodarstvo.

Moraju se osigurati i provoditi one reforme koje će kulturu nerada pretvoriti u kulturu rada, a to prije svega znači poštivanje rada, radnika, radnog zakonodavstva i onda će se stvoriti uvjete da i poduzetnik i radnik, jednako sa srcem, s voljom daju sve od sebe i osiguraju efikasnost u gospodarstvu odnosno daju svoj doprinos povećanju konkurentnosti hrvatskog gospodarstva bez čega neće biti boljitka.

Što još treba napraviti država? Govorimo o štednji i smanjenju javne potrošnje. To znači da se valja uhvatiti u koštac s trulom jabukom: treba restrukturirati državnu upravu, treba vidjeti što je to suvišno, što je to neefikasno. Pričamo puno o problemima u državnim i javnim poduzećima. Oni su užasno veliki, ali velikim dijelom i neracionalni potrošači. Oni su ujedno mjesta gdje se troši previše ostvarenog bruto društvenog proizvoda, a rezultati su manjkavi. Treba također preispitati da li su prioriteti te izgradnje infrastrukture ovog trenutka oni pravi, da li ulažemo u onu infrastrukturu koja će sutra doprinijeti stvaranju bruto društvenog proizvoda, novih vrijednosti? U stvarnosti teško možemo prepoznati istinske pomake koji će osigurati poštenije, efikasnije i trošenje sredstava. Trebaju se, konačno, osigurati i porezna rasterećenja, posebice kad je riječ o parafiskalnim opterećenjima.

• Izgubljene godine

Ako analitički sagledamo statističke podatke proizlazi da smo se u mnogim segmentima gotovo vratili na 1999. godinu, koja je bila prije 28 godina. Jesu li to izgubljene godine kad je riječ o razvoju hrvatskog gospodarstva? Postoji ipak jedna velika razlika: tada smo bili zaduženi manje od 10 milijardi eura, a danas smo zaduženi blizu 50 milijardi. Koliko je to po glavi svakog Hrvata? Koliko će godina naša djeca morati vraćati te dugove?

Moramo ipak dodatno upozoriti na vrlo rašireni paradoks: svi očekuju poteze samo od Vlade, zapostavljajući vlastite inicijative i doprinos rješenjima koja bi promijenila sadašnju paradigmu. Svi traže promjene, svi traže rezove, svi traže da se nešto učini, a malo tko, usudim se reći nitko, ne pristaje da promjene krenu od njega. Kad tu činjenicu osvijestimo i promijenimo se, krenut ćemo dalje, Godina 2018. najavljena je kao godina strukturnih promjena u ukupnoj gospodarskoj politici. S velikim nestrpljenjem i očekivanjima ulazimo u nju, uvjereni da će se ti procesi zaista ostvariti. Jednostavno moramo prekinuti dojam da možemo živjeti i raditi kao što smo radili dosad. Očigledno nije bilo ni snage ni motiva da se stvari počnu mijenjati.