fallback

Kako pronaći izlaz iz „kvadrature kruga“?

Ante Gavranović

Typography

Nakon godina tranzicije, poslijeratne obnove i recesije izazvane dubokom krizom Hrvatska se ozbiljno suočava s novim izazovima.

Postavljaju se pitanja koja dobivaju prioritet u političkom i gospodarskom smislu.
Hoćemo li živjeti u nerazvijenom gospodarstvu na periferiji proširene Europske unije ili ćemo uspjeti zaista postati njena punopravna članica?
Kako ubrzati gospodarski rast, povećati zaposlenost i kvalitetu životnog standarda?
Kako se integrirati u globalno gospodarstvo i iskoristiti njegove prednosti, a istovremeno izbjeći socijalne rizike koje globalizacija nosi sa sobom?

Zajednički odgovor na sva ova tri izazova je razvoj snažnog i stabilnog gospodarstva temeljenog na konkurentskim prednostima zemlje u cjelini u kojima posebno mjesto trebaju imati konkurentna poduzeća i visoko stručna radna snaga.

Shvaćeno je da konkurentnost nije izravno povezana niti s veličinom države, niti dominantno s veličinom javnog sektora, nego znatno prije sposobnošću javnog sektora da bude efikasan, po principu: value for the money - vrijednosti za uloženi novac – poreznih obveznika.

Nacionalno vijeće za konkurentnost utvrdilo je pred desetak godina sedam prioritetnih područja za povećanje konkurentnosti Hrvatske, bez kojih zasigurno nema značajnijeg iskoraka prema gospodarskom i društvenom razvoju: obrazovanje za rast i razvoj, pravna država sukladna Europskoj uniji, troškovna i cjenovna konkurentnost, razvoj inovativnosti i tehnologije, jačanje malih i srednjih poduzeća, regionalni razvoj i razvoj klastera i stvaranje pozitivnog stava i liderstva.

U međuvremenu su se iskristalizirali i najvažniji ciljevi ekonomske politike u narednim godinama. Punopravno članstvo u EU bio je jedan od ključnih strateških ciljeva politike Vlade RH. Osnovne pretpostavke u sklopu tog procesa su: sveukupna konsolidacija sustava; ciljane i neprekinute unutarnje reforme; poticanje i održivost gospodarskog rasta te odlučna i koherentna vanjska politika.

U skladu s tako postavljenim ciljevima određene su i mjere, pa je jasno da je potrebno održati makroekonomsku politiku usmjerenu na stabilnost, ubrzati restrukturiranje i privatizaciju, smanjiti prepreke za ulazak i izlazak s tržišta, ubrzati reformu zemljišta, nastaviti fiskalnu konsolidaciju, nastaviti strukturne reforme u javnim financijama te nastaviti reformu tržišta rada.

Hrvatska ekonomska znanost i praksa morali bi, i to hitno i pragmatično, odgovoriti na pet pitanja: kako ostvariti gospodarski rast veći od 5 posto, kako ostvariti rast zaposlenosti od dva i tri posto, kako osigurati rast izvoza barem dvostruko veći od gospodarskog rasta, kako u tim uvjetima osigurati ekonomsku stabilnost i kako ubrzano poprimiti i u praksi prihvatiti europske standarde.

Reforme u hrvatskom gospodarstvu i društvu u cjelini

Sva istraživanja pokazuju da bez snažne podrške u reformi društva i gospodarstva nije moguće postići postavljene ciljeve daljnjeg rasta i razvoja. Taj proces ide u dva smjera: provođenje potrebnih reformi i restrukturiranje neefikasnih javnih poduzeća u većinskom vlasništvu države. Kad je pak riječ o reformama, onda imamo na umu: reformu zdravstvenog sustava, reformu mirovinskog sustava, reformu javne uprave, reformu pravosuđa i reforme u poljoprivredi.

Sve strukturne reforme imaju za cilj: poduprijeti fiskalnu konsolidaciju države, potaknuti potencijale za gospodarski razvoj i otvoriti prostor za povećanu konkurentnost hrvatskoga gospodarstva. Glavni cilj svih tih nastojanja vezan je uz ostvarenje gospodarskog napretka i općeg razvoja te prilagođivanje europskim standardima u pogledu povećane stručnosti i fiskalne prihvatljivosti.

Kad je riječ o fiskalnoj konsolidaciji treba naglasiti da su ciljevi ekonomske politike usmjereni na daljnje održavanje makroekonomske stabilnosti i smanjenje postojećih mikroekonomskih rizika. To pretpostavlja fiskalnu konsolidaciju i stabilnu i razvojnu monetarnu politiku te smanjivanje razine javnog i vanjskog duga. Financijska konsolidacija pretpostavlja nastavak rasta proračunskih prihoda, smanjivanje stope rasta proračunskih rashoda, postupno smanjivanje duga središnje države te usporeni rast inozemnog duga, pri čemu opada dug države, a rastu zaduženja poslovnih banaka i poduzeća.

Potrebni novi prioriteti

Oni malobrojni koji su imali prigodu upoznati se s temeljnim postavkama razrađenoga programa razvoja hrvatskoga gospodarstva do 2020. godine (to je, prije svega, nacrt Proračuna) tvrde da u tom dokumentu zapravo nema gotovo ničega novog. U konačnici se sve svodi na činjenicu da je izostala temeljita potraga za novim modelom privređivanja, iako svi meritorni čimbenici, posebno tzv. 'razvojni' ekonomisti, upozoravaju da sadašnji model vodi u daljnju gospodarsku i socijalnu nestabilnost i time do stvaranja još većih disproporcija između proizvodnje, izvoza i zaposlenosti.

No, sve je očitije da se ne možemo zadržati na sadašnjim makroekonomskim okvirima. Sve više prevladava svijest kako je potrebno svojevrsno postavljanje novih prioriteta u odnosu na sveukupne državne interese i gospodarstvo. Sve više jača i spoznaja da se to može ostvariti isključivo kroz snažnu podršku u poduzetništvu. U većoj se mjeri moraju u društvu cijeniti napori ljudi koji preuzimaju rizik, koji pokušavaju stvarati nova radna mjesta i osigurati nova tržišta.

Mora se, konačno, uspostaviti jasan društveni odnos vrijednosti, u kojem će se valorizirati i honorirati konkretan doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i društvu u cjelini. Napredak i rast gospodarstva, prije svega kroz jačanje naših izvoznih potencijala, u tom kontekstu postaje presudna karakteristika i najvažnije mjerilo uspješnosti pojedinog društva i države u cjelini.

U dosadašnjem razdoblju bitno je zapostavljena politika obrazovanja, koja je još uvijek daleko od potreba suvremenog društva koje je ušlo s velikim ambicijama u 21. stoljeće. S obzirom da je ono što bi trebalo obilježiti ovo stoljeće upravo znanje, nemoguće je preskočiti tu dimenziju problema. Međutim, veoma je uzak broj poduzeća koje svoj rast i razvoj zasnivaju na vlastitim znanjima i vlastitim rješenjima.

Treća bitna značajka ovoga trenutka je izrazito jasan stav da bez ambicioznijega gospodarskog rasta i napretka nema šanse za ukupni društveni razvoj Hrvatske. Upravo stoga bi se konsenzusom trebali uspostaviti novi prioriteti, u kojima kvaliteta, novi kvalificirani ljudi, upoznavanje s novim tehnologijama, čvrsta opredijeljenost za uključivanje u Europu postaju dominantna zajednička stremljenja.

Više no ikada potreban nam je društveni konsenzus oko ključnih pitanja, u kojoj ni jedan državni problem ne može biti izvan okvira državne gospodarske politike. Pri tome nam je jasan cilj: stvarno uspostavljanje europskih društvenih vrijednosti i ekonomskih standarda kao stalni lajtmotiv.

Jasno je da se u svim tim novim okolnostima mora voditi računa o nacionalnim interesima. Ali, ti interesi ne smiju prerasti u euroskepticizam, sada dosta naglašen upravo zbog nedovoljne informiranosti s jedne strane, ali i nedovoljne spremnosti hrvatskoga društva u cjelini da prihvati etičke norme i gospodarsko-društvene standarde koje propisuje Europska unija.

«Europeizacija» cijelog hrvatskog društva ne smije se svoditi na regionalnu pripadnost Europi, jer ona nikada i nije bila upitna. Međutim, svakim je danom jasnije da preobrazba cijelog hrvatskog društva, zapravo promjena mentaliteta, nije jednostavan proces, niti se on može provesti u roku od samo nekoliko godina