Razum ili srce? U današnje vrijeme, čini se, više slijedimo razum nego srce.
No, često si postavljamo upravo ovo pitanje kada moramo donositi važne odluke vezane uz ljubav, odabir zanimanja i odgoj djece. Danas je teško izraziti emocije i djelovati prema njima, jer se vjeruje da će nas odvesti na krivi put.
Drevni narodi, poput Egipćana, vjerovali su da je srce, a ne um, ključno za proces razmišljanja. Odgovore na ova pitanja potražili smo od dvojice filozofa suprotstavljenih stajališta.
Kasniji su mislioci pristajali uz jedno ili drugo mišljenje, među kojima su ona najvažnija Hegel i Kierkegaarda.
Najveći prosvjetitelj i racionalist građanske epohe, Hegel, bio je na strani razuma (racije), dok se Kierkegaard pobunio protiv njega. Tako je obnovljena rasprava Renea Descartesa i Blaisea Pascala.
Tko su René Descartes i Blaise Pascal
Rene Descartes utemeljitelj je filozofskog pravca tzv racionalizam. Riječ je o smjeru koji priprema nastanak epohe prosvjetiteljstva. Rođen je 1596. godine u Francuskoj.
Zanimale su ga prirodne znanosti, među kojima se najviše bavio matematikom. Upravo je ljubav prema brojevima utjecala na njegov način razmišljanja, ali i na cjelokupni filozofski rad.
Njegova najpoznatija izreka je Cogito ergo sum: “Mislim dakle postojim.”
Rene Descartes
Ovaj se filozof snažno borio za “prirodno svjetlo razuma”. Mnogo je razmišljao o istini i sumnji. Naglasio je da je smože sumnjati u sve osim u sebe, koji sumnja u sebe.
To je s druge strane Blaise Pascal. Rođen je 1623. godine, također u Francuskoj. Poput Descartesa, i njega je jako zanimala matematika te je s osamnaest godina konstruirao prvi matematički stroj (mehaničko zbrajanje) kako bi pomogao ocu u radu. Smatrao je da je prirodno i nužno da čovjek pati. Vjera mu je bila jako važna.
U jednom svom djelu ističe da „ako Bog ne postoji, onaj tko u njega ne vjeruje neće ništa izgubiti; a ako Bog postoji, taj isti čovjek će izgubiti sve jer nije vjerovao u njega.” Bila je to svojevrsna oklada u kojoj je koristio argumente iz matematike i vjerojatnosti.
Trebate li slijediti svoj um ili svoje srce
Descartes je smatrao da čovjek sebe, kao i svijet, gradi isključivo razumom. Suvremeni čovjek trebao bi se, kako ističe Descartes, osloboditi religije i teologije jer svako znanje dolazi od zdravog razuma.
Tvrdio je da emocije, afekti, strasti, mašta, općenito, sve ono što bismo mogli podvesti pod “logiku srca”, kojom se danas bave ljudi u području mentalnog zdravlja, nisu suštinski važni. No, oni postaju relevantni ako razumu služe za stvaranje svijesti o sebi, ali io svijetu oko sebe.
Pascal donosi potpuno suprotna mišljenja, što ga čini vjesnikom snažnog otpora racionalističkom shvaćanju svijeta i pojedinca. On, naime, izražava strah za ljude modernog doba. Boji se da bi se čovjek mogao izgubiti u golemom svemiru koji razumu postaje sve dostupniji.
On ne vidi smisao u racionalnom gospodarenju svijetom. Suština je, za njega, u tome da se čovjek mora okrenuti sebi. Mora pronaći osobne vrijednosti i osmisliti vlastiti život. Pascal razmišlja o vječnoj temi, o temi ograničenja života, a to znači i smrti.
Neka njegova razmišljanja danas nalazimo u logoterapiji, jednom od psihoterapijskih pravaca utemeljenih na egzistencijalizmu, čiji je začetnik Viktor Frankl.
I Frankl, kao i Pascal stoljećima prije, inzistira na pronalaženju smisla života. Ne može se riješiti umom nego srcem. Najvažniji problem ljudskog života je konačnost.
Od rođenja stječemo, napredujemo, volimo, pokušavamo osmisliti svoje postojanje, međutim, neizbježno je zapitati se ima li uopće smisla ako smo kao ljudi smrtni?
Odgovor na ovo pitanje ne može nam donijeti razum. Osvajanje svemira, metodologija logike i matematike ne mogu nam pomoći u traženju odgovora na vječno propitivanje naše prolaznosti.
Presuda razum protiv srca
Razum sumnja u sve. Dakle, uništava vjeru i potiče čovjeka da što više gospodari prirodom. Čovjek tako gubi oslonac u životu koji jedino može pronaći u vjeri. Vjera je ta koja nam može pokazati smisao postojanja.
Boga možemo osjetiti u srcu, to je nemoguće dokučiti razumom. Srce ima svoje vlastite misli koje um ne poznaje. Bog se otkriva samo pojedincu koji vjeruje. Razum je zajednički svim ljudima.
Međutim, čovjekova je bit ono što je osobno njegovo, ono što ga izdvaja od drugih ljudi. Pascala ne zanima što je čovjek. Zanima ga – tko sam ja? Za Pascala, čovjek je trska koja misli.
Usamljen je i suočen s neizvjesnošću vlastite egzistencije. Upravo to ga izdvaja od ostatka svemira i čini jedinstvenim. Samo čovjek pokušava izgraditi ono što se neprestano ruši, smisao svoga postojanja. On traži sigurnost i uporište u kaotičnom svijetu.
Hoćemo li se odlučiti za razum ili za „logiku srca“ sada ovisi isključivo o tome kojim stajalištima smo skloniji. Ovim pregledom razmišljanja dvojice velikih mislilaca nastojimo pokazati da u filozofiji, kao i u religiji i psihologiji, možemo tražiti odgovore na pitanja koja nas svakodnevno zaokupljaju.
PREPORUKA
- Kako ukloniti mrlje s odjeće
- Top 7 destinacija za paragliding u Europi
- Imendan danas
- Rođendanske čestitke
- Kako naučiti dijete da gleda na sat
