Roman Ime ruže (Il nome della rosa) objavljena je 1980. godine.
Umberto Eco (1932.-2016.) bio je talijanski teoretičar književnosti, pisac, filozof, estetičar, semiolog, esejist i povjesničar srednjeg vijeka. Iza sebe je ostavio brojne eseje, znanstvene radove, šest romana i Ime ruže prvi je roman. francuski časopis Mond uvrstio u 100 najvažnijih naslova 20. stoljeća. Prema ovom romanu 1986. godine snimljen je film sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi.
Umberto Eco napisao je ovaj detektivsko-filozofski roman kako bi piscima pokazao kako pisati i kako spojiti motive, likove, radnju u smislenu cjelinu koja se zove roman.
O romanu
Radnja romana prvenstveno se temelji na dvije stvari, misterioznim ubojstvima u opatiji (o kojoj do kraja romana ne saznajemo ništa, ni ime ni lokaciju). Druga stvar koja se nameće tijekom istrage ubojstava je potraga za izgubljenom, nikad viđenom i objavljenom drugom knjigom Aristotela. Poetika. Ova dva motiva se međusobno isprepliću i vezuju.
Ta knjiga sama po sebi ne bi bila zanimljiva da ne govori o smijehu, koji je u srednjem vijeku bio zabranjen među svećenstvom.
Uz ove dvije teme govori se io principu siromaštva: treba li crkva biti siromašna ili ima pravo postati/ostati bogata. Dalje, o raznim herezama koje su potresale Europu u srednjem vijeku, znanosti, napretku.
Nositelj ideje znanosti i napretka, ujedno poslan u tajanstvenu opatiju da riješi ubojstva je lik Williama od Baskervillea.
Lik Williama od Baskervillea
William od Baskervillea je pričvršćen na sliku redovnika Adsa. Adso je taj koji govori u romanu, cijela radnja je zapravo njegovo sjećanje.
Lik Williama i Adsa može se promatrati kao detektivski par (kao što su Sherlock Holmes i doktor Watson). William je zaljubljen u znanost, u sve što je inovativno, Adso, iako mlađi od njega, boji se novoga, novo ga plaši i zbunjuje. U jednom dijelu romana Adso o Williamovim instrumentima kaže:
No, isprva sam se bojao da su to neke vještičje izmišljotine, pa sam se pravio da spavam u pojedinim vedrim noćima u kojima se on smjestio (držeći čudan trokut u ruci) promatrati zvijezde.
Zanimljiv je način na koji Adso govori o njemu. Uvijek govori s puno divljenja i poštovanja, zbuni se pred njim, pokušava ga razumjeti, ali ne uspijeva uvijek.
Vilijem ima mnogo osobina, jedna od najizrazitijih je pronicljivost, izrazito je bistar, oštrouman i primjećuje sitnice koje nitko drugi ne vidi, a važne su. Williamova duhovitost često je prožeta humorom koji je intelektualni humor. Duhovite izjave pune brige i savjeta upućene mladom Adsu, on mu u jednom dijelu kaže: Neka ti se Duh Sveti smiluje i stavi više soli nego što imaš, sine moj.
Koliko je William zaljubljen u znanost, u njegovu želju za istinom i napretkom govori činjenica da je u cijelom romanu samo jednom zaplakao. Ne plače kad vidi tijela ubijenih redovnika, ne plače na suđenjima gdje se drugi osuđuju na smrt. Jedini put kad zaplače je kad shvati da je druga knjiga Aristotelova Poetika izgubljen zauvijek.
U tom trenutku krivi sebe za to i kaže: Ponašao sam se kao jogi, slijedio sam neki privid reda, a trebao sam dobro znati da reda u svemiru nema.
On može biti lukav, zabavan i uporan u isto vrijeme. Velika istina o ovom liku je da je on lik ispred svog vremena. Smatra da čovječanstvo mora napredovati u svim sferama života. Voli čovjeka i svijet oko sebe, zalaže se za jedinstvo s prirodom. Ne samo jedinstvo, već razumijevanje i iskorištavanje svega što priroda daje.
Nijedan lik u ovom romanu nije ravan Williamu, on se svojim uvjerenjima i stavovima suprotstavlja svima. On govori veliku istinu, da se tajne znanosti nalaze u knjigama, čak iu nevjerničkim knjigama koje sama crkva odbacuje i zabranjuje, ali ih drži u svojim knjižnicama. Crkvu, Krista i sav nauk vidi na svoj način. William nije ograničen na određene krugove, njegovo znanje nije ograničeno i konačno, on se neprestano nadograđuje učeći nove stvari.
Lik Williama uvijek stvari promatra iz više kutova, ne ostaje i ne prihvaća samo jednu teoriju. Zbog toga često dolazi u sukobe s drugima.
U romanu doznajemo da je Williem radio kao inkvizitor. Kada ispituje druge likove, ponaša se kao inkvizitor, ima svoje metode da dođe do istine. Prijateljski prilazi sugovorniku, započinje bezazlen razgovor i polako prelazi na stvar dok sugovornik ne shvati da nema smisla oklijevati i Williamu ispriča sve što ga zanima.
Karakter oglasa
Za razliku od Williama, o kojem informacije dobivamo od drugih likova, lik Adsa možemo pratiti kroz njegove radnje. Malo je primjera gdje drugi likovi govore o njemu. – (Ime ruže)
Ono što najviše definira Adsu je njen poziv. U vrijeme radnje on je mladi novak koji se nada da će postati redovnik i dalje napredovati. Ova činjenica puno govori o njemu kao liku. Njegova vizija je jasna, zna što se od njega očekuje i kako se treba ponašati u određenim situacijama. – (Ime ruže)
Mnogo toga što svijet nudi iza zidina opatije za njega je zabranjeno. Na Adsa utječu okolina i svi oko njega, više nego itko drugi u romanu. I sam govori o teškoćama redovničkog poziva i brojnim žrtvama na koje je pristao. – (Ime ruže)
Lik Adse najbolje je promatrati kroz dvije prizme. On je osamnaestogodišnji novak i osamnaestogodišnji mladić, a nalazi se između ta dva svijeta.
Lik mladića željnog života i svega što mladost nosi vidimo u epizodi s djevojkom (vode ljubav). Adso je simpatičan u svojoj zbunjenosti, glupi su mu pokušaji da ne misli na djevojku jer nju vidi u svemu. Na kraju se Adso miri sa stvarnošću i shvaća da više nikada neće vidjeti svoju prvu i jedinu ljubav kojoj nije znao ime. – (Ime ruže)
Treba spomenuti način na koji Adso govori o likovima u romanu, najčešće opisuje lica pri prvom susretu, a fizičkim opisom daje nam i karakter likova. Opisujući lica, Adso opisuje i atmosferu u romanu, strah, tjeskobu, radost. – (Ime ruže)
Adso je uvijek na kraju svega, bježi u vjeru koja ne postavlja pitanja, traži samo povjerenje i predaju. Sam Adso u romanu priznaje da mu mnoge stvari nisu jasne ni u osamdesetoj godini života, koliko mu je kad ispisuje svoju ispovijest. – (Ime ruže)
Fra Dolcino
Lik fratra Dolina je lik za kojeg u romanu saznajemo da je smaknut jer je optužen za širenje krivovjerja. Ovaj lik se fizički ne pojavljuje u romanu, ali je itekako prisutan jer se o njemu i njegovom djelu puno govori. On je najzanimljiviji jer je nositelj ideje i kroz svoj rad Eco gradi priču treba li crkva biti siromašna ili bogata. – (Ime ruže)
Fra Dolcino (1250. – 1307.) stvarna je povijesna ličnost. Zagovarao je siromaštvo i poniznost, oslobođenje od svake stege, želio je ravnopravne društvene slojeve, zalagao se za svesrdnu pomoć bližnjima i međusobno poštovanje. Druga njegova ideja bila je da se sva imovina treba dijeliti. Optužio ga je kao heretika inkvizitor Bernard Guy i spalio ga je na lomači. – (Ime ruže)
Komad govori o njegovom liku i djelu, a onda Adso dolazi do poraznog zaključka. Zaključuje da je fra Dolcinova najveća mana što je pokušao učiniti ono što je Crkva stoljećima zastupala. Shvaća da se poredak stvari ne smije mijenjati, iako se moramo nadati i željeti da se promijeni. – (Ime ruže)
Umberto Eco većinu radnje smjestio je u knjižnicu, čuvaricu i riznicu mudrosti koja na kraju izgori. Mudrost i znanje nisu dostupni svakome, pa ni sada, pogotovo u vrijeme romana, srednjeg vijeka.
Roman postavlja pitanje je li znanje ograničeno? Odgovor je da je dostupan onima koji imaju moć.
Ime ruže je odlično djelo jer otvara mnoge teme. Na primjer: teme želje za moći, ljudske gluposti i cinizma, čovjekove želje za boljim životom, pogrešnih i ispravnih odluka. Osim njih, teme nepravde i istine. – (Ime ruže)
PREPORUKA
- Zarada od hobija
- Viber kao rješenje za poboljšanje poslovanja
- Čitanje knjiga
- Nedostatak sna
- Ljekovito bilje
